Mišljenje 7.

Člankom 214. stavkom 1. točkom 1. ZJN 2016 propisano je da javni naručitelj može od gospodarskog subjekta zahtijevati jamstvo za ozbiljnost ponude za slučaj odustajanja ponuditelja od svoje ponude u roku njezine valjanosti, nedostavljanja ažuriranih popratnih dokumenata sukladno članku 263. ovoga Zakona, neprihvaćanja ispravka računske greške, odbijanja potpisivanja ugovora o javnoj nabavi ili okvirnog sporazuma ili nedostavljanja jamstva za uredno ispunjenje ugovora o javnoj nabavi ili okvirnog sporazuma ako okvirni sporazum obvezuje na sklapanje i izvršenje. Stavkom 3. istog članka propisano je da ako javni naručitelj koristi mogućnost iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, obvezan je u dokumentaciji o nabavi odrediti vrstu, sredstvo i uvjete jamstava, s time da ne može odrediti isključivo novčani polog kao jamstvo.
 
Slijedom navedenog razvidno je da ZJN 2016 izrijekom ne propisuje obvezu naručitelja naplate jamstva za ozbiljnost ponude kada ponuditelj odbije potpisati ugovor, pa je na samom naručitelju ocjena postupanja sukladno članku 214. stavku 1. ZJN 2016, odnosno naplate jamstva za ozbiljnost ponude. Dakle, radi se o pravu naručitelja koje može koristiti sukladno važećim odredbama ZJN 2016 pri čemu naručitelj može uzeti u obzir razloge odustajanja od ugovora (objektivne ili subjektivne prirode), odnosno, je li do odustajanja došlo zbog objektivnih razloga koji nisu prouzročeni postupanjem ili krivnjom ponuditelja. Ponuditelj može u slučaju naplate jamstva za ozbiljnost ponude osporavati opravdanost i zakonitost naplate jamstva pred redovnim sudovima.
 
Također, skrećemo pozornost na činjenicu da bi nenaplatu jamstva trebalo u predmetu spisa evidentirati i obrazložiti kako ne bi došlo do sumnje u subjektivnost takve odluke naručitelja od strane revizijskih tijela.