Je li primjena odredbe članka 105. stavka 7. Zakona o javnoj nabavi uvjetovana navođenjem iste u dokumentaciji za nadmetanje

Odredbom članka 105. stavkom 7. Zakona o javnoj nabavi propisano je da „Ako se prema ugovoru o građenju u skladu s običajima i praksom u graditeljstvu ukupna cijena utvrđuje konačnim obračunom, neovisno o tome je li građenje ugovoreno po sustavu »ključ u ruke« ili se ta cijena utvrđuje primjenom jediničnih cijena prema stvarno izvedenim radovima obračunatim u skladu s građevinskom knjigom, za slučaj da ukupan iznos prema konačnom obračunu nije viši od 5 % od predvidive cijene građenja utvrđene ugovorom te da je ugovorom o građenju tako određeno, nije potrebno sklapanje dodatka toga ugovora“.
 
Polazeći od činjenice da to nije izrijekom propisano Zakonom o javnoj nabavi, prema mišljenju ovoga Ministarstva, navođenje citirane odredbe članka 105. stavka 7. Zakona u dokumentaciji za nadmetanje ne može biti uvjet za mogućnost primjene spomenute zakonske odredbe, već je pitanje izvršenja pojedinog ugovora. Naime, odredbe članka 105. Zakona uređuju pitanja izvršenja ugovora o javnoj nabavi, kako i glasi sam naslov istog članka. Odredba stavka 7. tog članka evidentno se odnosi na ugovore o izvođenju radova, odnosno ugovore o građenju. U pogledu načina ugovaranja cijene radova, ukazuje se da odredba članka 625. Zakona o obveznim odnosima (NN br.  35/05, 41/08 i 125/11) propisuje da se „cijena radova može odrediti po jedinici mjere ugovorenih radova (jedinična cijena) ili u ukupnom iznosu za cijelu građevinu (ukupno ugovorena cijena)“.
 
Odredba članka 105. stavka 7. Zakona može se primijeniti na sklopljene ugovore o građenju prema kojima se ukupna cijena radova utvrđuje konačnim obračunom u skladu s običajima i praksom u graditeljstvu izuzev ako to sam, već sklopljeni ugovor, ne ograničava, odnosno ako bi to značilo kršenje odredbi osnovnog ugovora. U skladu s trgovačkim običajima (uzancama) i praksom u graditeljstvu ugovorom o građenju se, u pravilu, posebno ne definira da je cijena promjenljiva, obzirom da to u osnovi i samo proizlazi iz definiranja načina utvrđivanja cijene „konačnim obračunom“ i ispostavljanja „okončane situacije“. Ukupna cijena mora biti odrediva prema elementima definiranima ugovorom, dok se tek u procesu „konačnog obračuna“ shodno ugovorom utanačenim parametrima utvrđuje ukupna konačna cijena.
 
Naime, imajući u vidu opseg mogućnosti i specifičnosti ugovaranja građenja općenito (što ovisi o građevini i vrsti zahvata u prostoru, postrojenju, uvjetima izvođenja, tehnologiji itd.), postoji i druga mogućnost da su ugovorne strane ugovorom definirale da u svim slučajevima ako se cijena mijenja, to pitanje promjene cijene mora definirati dodatkom ugovora. U slučaju da je osnovnim ugovorom tako određeno, evidentno je nužno sklapanje dodatka tog ugovora. Vezano za isto u odnosu na nove ugovore o građenju koji će se sklopiti, ovo Ministarstvo cijeni da bi radi otklanjanja bilo kakvih prijepora bilo uputno takvu odredbu izrijekom unijeti u ugovor. Zaključno, samo se napominje da „konačni obračun“ nije mehanizam do/ugovaranja i/ili priznavanja dodatnih radova izvođaču, već je instrument za okončanje procesa građenja i završetka izvršenja ugovora o građenju.