Informacije i savjeti iz područja javne nabave utorkom i četvrtkom 9-12h tel: 01 4677 178
Portal javne nabave
Istodobno s izjavljivanjem žalbe Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave žalitelj je obvezan primjerak žalbe istodobno dostaviti i naručitelju na dokaziv način - pojam „istodobnosti“ u praksi Upravnog suda
Upravni sud u Zagrebu, u upravnom sporu tužitelja B. d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave, 30. lipnja 2015., donio je presudu, poslovni broj: Usl-1870/14-15, kojom se poništava Zaključak Državne komisije, Klasa: UP/II-034-02/14-01/322, od 23. travnja 2014., o odbacivanju žalbe žalitelja kao nepravodobne, te je naložio tuženiku da u roku od 60 dana od dostave presude donese novu odluku.
Osporenim Zaključkom tuženika žalba tužitelja odbačena je kao nepravodobna, s obrazloženjem da tužitelj nije primjerak izjavljene žalbe istodobno dostavio i naručitelju. Tužitelj osporava način na koji je tuženik primijenio odredbu članka 145. Zakona o javnoj nabavi (dalje: Zakon).
Tužitelj smatra kako je smisao navedene odredbe u tome da je primjerak žalbe potrebno u žalbenom roku dostaviti naručitelju, a kako bi isti mogao postupiti sukladno odredbama Zakona, koje propisuju postupanje naručitelja u slučaju žalbe. U konkretnom slučaju razvidno je da je žalitelj izjavio žalbu Državnoj komisiji 14. ožujka 2015., dok je primjerak žalbe naručitelju dostavio 17. ožujka 2015. Navodi kako je iz navedenoga razvidno da su i žalba tuženiku i primjerak žalbe naručitelju dostavljeni u žalbenom roku, slijedom čega žalba tužitelja nije smjela biti odbačena kao nepravodobna. Predlaže da se poništi osporeni Zaključak i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog Zaključka. Ističe kako pojam „istodobno“ u smislu vremenskog određenja znači „istovremeno“ ili „u isto doba“ ili „u isto vrijeme“, pa je odredba članka 145. stavka 3. Zakona, podložna gramatičkom tumačenju, koja je svrha te odredbe. Dodaje kako se važnost istodobne predaje žalbe naručitelju i tuženiku, sukladno navedenoj odredbi, ogleda u činjenici što naručitelj mora istodobno imati saznanja o žalbi, jer nakon izjavljene žalbe tuženiku, naručitelj ne smije poduzimati nikakve daljnje radnje, odnosno mora pravodobno zastati s provedbom postupka javne nabave. Tvrdi kako u konkretnom slučaju tužitelj nije istodobno predao žalbu tuženiku i naručitelju, sukladno odredbi članka 145. stavka 3. Zakona, jer je izjavio žalbu Državnoj komisiji 14. ožujka 2015., dok je primjerak žalbe naručitelju dostavio 17. ožujka 2015., putem preporučene pošiljke. (…).
Sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim. (…) U konkretnom slučaju, tuženik Državna komisija, odredbu članka 145. stavka 3. Zakona je primijenio doslovno, tumačeći ih isključivo gramatički, dok je prema mišljenju suda u tumačenju i primjeni pojedine norme potrebno, uz gramatičko, primijeniti i teleološko tumačenje, kako bi se osiguralo da se u primjeni pojedinog propisa u praksi postigne upravo onaj cilj radi kojega je norma donesena. Smisao propisane obveze dostavljanja primjerka žalbe i naručitelju je omogućavanje ostvarivanja suspenzivnog učinka žalbe. Prema stajalištu suda, taj se učinak ostvaruje ukoliko žalitelj primjerak žalbe naručitelju podnese prije isteka roka za žalbu, što ne mora nužno biti istoga dana ili u istom trenutku kada žalbu izjavi tuženiku. Naime, i u situaciji kada bi žalitelj žalbu istoga dana podnio tuženiku i naručitelju preporučenom pošiljkom, oni je ne moraju zaprimiti istoga dana.
Stoga sud ocjenjuje da se Zaključak tuženika temelji na pretjerano formalističkom i neutemeljeno restriktivnom tumačenju Zakona, osobito imajući u vidu da se radi o Ustavom zajamčenom pravu na žalbu, pa sukladno načelu razmjernosti, iz članka 6. Zakona o općem upravnom postupku i članku 16. Ustava RH, svako ograničenje prava na žalbu mora imati legitiman cilj i biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem prava na žalbu u svakom pojedinom slučaju. Kako u predmetnom slučaju navedeni uvjeti nisu ispunjeni, sud je utvrdio da je tuženik pogrešno primijenio Zakon kada je žalbu tužitelja odbacio kao nepravodobnu, umjesto da je meritorno odlučio o njenoj osnovanosti. Na taj način, tužitelju je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
Slijedom navedenoga, sud je na temelju ovlaštenja iz članka 58. Zakona o upravnim sporovima, usvojio tužbeni zahtjev, poništio osporeni Zaključak i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak, pri čemu je tuženik, sukladno članku 81. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima, vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda.
Osporenim Zaključkom tuženika žalba tužitelja odbačena je kao nepravodobna, s obrazloženjem da tužitelj nije primjerak izjavljene žalbe istodobno dostavio i naručitelju. Tužitelj osporava način na koji je tuženik primijenio odredbu članka 145. Zakona o javnoj nabavi (dalje: Zakon).
Tužitelj smatra kako je smisao navedene odredbe u tome da je primjerak žalbe potrebno u žalbenom roku dostaviti naručitelju, a kako bi isti mogao postupiti sukladno odredbama Zakona, koje propisuju postupanje naručitelja u slučaju žalbe. U konkretnom slučaju razvidno je da je žalitelj izjavio žalbu Državnoj komisiji 14. ožujka 2015., dok je primjerak žalbe naručitelju dostavio 17. ožujka 2015. Navodi kako je iz navedenoga razvidno da su i žalba tuženiku i primjerak žalbe naručitelju dostavljeni u žalbenom roku, slijedom čega žalba tužitelja nije smjela biti odbačena kao nepravodobna. Predlaže da se poništi osporeni Zaključak i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog Zaključka. Ističe kako pojam „istodobno“ u smislu vremenskog određenja znači „istovremeno“ ili „u isto doba“ ili „u isto vrijeme“, pa je odredba članka 145. stavka 3. Zakona, podložna gramatičkom tumačenju, koja je svrha te odredbe. Dodaje kako se važnost istodobne predaje žalbe naručitelju i tuženiku, sukladno navedenoj odredbi, ogleda u činjenici što naručitelj mora istodobno imati saznanja o žalbi, jer nakon izjavljene žalbe tuženiku, naručitelj ne smije poduzimati nikakve daljnje radnje, odnosno mora pravodobno zastati s provedbom postupka javne nabave. Tvrdi kako u konkretnom slučaju tužitelj nije istodobno predao žalbu tuženiku i naručitelju, sukladno odredbi članka 145. stavka 3. Zakona, jer je izjavio žalbu Državnoj komisiji 14. ožujka 2015., dok je primjerak žalbe naručitelju dostavio 17. ožujka 2015., putem preporučene pošiljke. (…).
Sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim. (…) U konkretnom slučaju, tuženik Državna komisija, odredbu članka 145. stavka 3. Zakona je primijenio doslovno, tumačeći ih isključivo gramatički, dok je prema mišljenju suda u tumačenju i primjeni pojedine norme potrebno, uz gramatičko, primijeniti i teleološko tumačenje, kako bi se osiguralo da se u primjeni pojedinog propisa u praksi postigne upravo onaj cilj radi kojega je norma donesena. Smisao propisane obveze dostavljanja primjerka žalbe i naručitelju je omogućavanje ostvarivanja suspenzivnog učinka žalbe. Prema stajalištu suda, taj se učinak ostvaruje ukoliko žalitelj primjerak žalbe naručitelju podnese prije isteka roka za žalbu, što ne mora nužno biti istoga dana ili u istom trenutku kada žalbu izjavi tuženiku. Naime, i u situaciji kada bi žalitelj žalbu istoga dana podnio tuženiku i naručitelju preporučenom pošiljkom, oni je ne moraju zaprimiti istoga dana.
Stoga sud ocjenjuje da se Zaključak tuženika temelji na pretjerano formalističkom i neutemeljeno restriktivnom tumačenju Zakona, osobito imajući u vidu da se radi o Ustavom zajamčenom pravu na žalbu, pa sukladno načelu razmjernosti, iz članka 6. Zakona o općem upravnom postupku i članku 16. Ustava RH, svako ograničenje prava na žalbu mora imati legitiman cilj i biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem prava na žalbu u svakom pojedinom slučaju. Kako u predmetnom slučaju navedeni uvjeti nisu ispunjeni, sud je utvrdio da je tuženik pogrešno primijenio Zakon kada je žalbu tužitelja odbacio kao nepravodobnu, umjesto da je meritorno odlučio o njenoj osnovanosti. Na taj način, tužitelju je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
Slijedom navedenoga, sud je na temelju ovlaštenja iz članka 58. Zakona o upravnim sporovima, usvojio tužbeni zahtjev, poništio osporeni Zaključak i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak, pri čemu je tuženik, sukladno članku 81. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima, vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda.
Ispiši stranicu