Presuda Suda u predmetu C-652/22 | Kolin Inşaat Turizm Sanayi ve Ticaret

Hrvatski naručitelj pokrenuo je postupak javne nabave za izgradnju željezničke infrastrukture. Kolin Inșaat Turizm Sanayi ve Ticaret (Kolin), društvo s poslovnim nastanom u Turskoj, osporavalo je zakonitost odluke o dodjeli nabave drugom ponuditelju. U okviru postupka povodom tog pravnog sredstva, Visoki upravni sud Republike Hrvatske tražio je od Suda EU (dalje u tekstu: Sud) pojašnjenje okolnosti u kojima naručitelji mogu, na temelju Direktive 2014/25/EU koja je relevantna za javnu nabavu, zatražiti od ponuditelja, nakon isteka roka za dostavu ponuda, ispravke ili razjašnjenja njihove inicijalne ponude. Sud je u konkretnom slučaju odlučivao o dopuštenosti zahtjeva koji mu je podnesen.
 
Sud je istaknuo da je u odnosu na određene treće zemlje Unija obvezana međunarodnim sporazumima, osobito Sporazumom Svjetske trgovinske organizacije o javnoj nabavi (GPA), kojima se jamči recipročan i ravnopravan pristup gospodarskih subjekata javnoj nabavi. Na taj način, u skladu s direktivom koja je primjenjiva na javnu nabavu o kojoj je riječ u ovom slučaju, naručitelji iz država članica ne smiju nepovoljnije postupati s gospodarskim subjektima iz trećih zemalja koje su potpisnice takvog sporazuma u odnosu na gospodarske subjekte iz Unije. Gospodarski subjekti iz tih trećih zemalja mogu se pozivati na odredbe te direktive.
 
Nasuprot tomu, gospodarski subjekti iz trećih zemalja koje, poput Turske, nisu sklopile takav međunarodni sporazum s Unijom ne mogu sudjelovati u postupku javne nabave u Uniji zahtijevajući jednako postupanje u odnosu na ponuditelje iz država članica ili ponuditelje iz trećih zemalja koje takav sporazum obvezuje. Također, oni se ne mogu pozivati na odredbe direktive koja je relevantna u području javne nabave kako bi osporili odluku o dodjeli predmetne nabave.
 
Naposljetku, Sud smatra da je pitanje pristupa gospodarskih subjekata iz trećih zemalja postupcima javne nabave u državama članicama obuhvaćeno područjem u kojem Unija ima isključivu nadležnost. Stoga, kad je riječ o tom pristupu, države članice nisu ovlaštene donositi ili usvajati pravno obvezujuće akte opće primjene, čak ni u slučaju kad Unija nije usvojila primjenjive akte u tom području.
 
U slučaju nepostojanja takvog akta, na naručitelju je da procijeni, u svakom slučaju zasebno, treba li dopustiti sudjelovanje u postupku javne nabave gospodarskim subjektima iz treće zemlje koja s Unijom nije sklopila međunarodni sporazum u području javne nabave. Slijedom navedenog, naručitelji bi u državama članicama trebali provjeriti jesu li gospodarski subjekti iz trećih zemalja obuhvaćeni međunarodnim sporazumima koji obvezuju EU. Europska komisija razvila je EU alat koji može pomoći naručiteljima u pronalaženju popisa država s kojima ima sklopljene međunarodne sporazume, a isti je dostupan na sljedećem linku:  https://webgate.ec.europa.eu/procurementbuyers/#/procumementlocation.

Sukladno presudi, na naručitelju je da u svakom konkretnom slučaju odluči hoće li dopustiti sudjelovanje u postupku javne nabave gospodarskom subjektu iz treće zemlje koja s EU nije sklopila međunarodni sporazum iz područja javne nabave. Naručitelji u dokumentaciji o nabavi mogu navesti, imajući na umu rezultate svog istraživanja tržišta vezanog uz predmet nabave i očekivanja o sudjelovanju potencijalnih gospodarskih subjekata iz trećih zemalja koji bi mogli dostaviti ponudu, hoće li ili neće u konkretnom postupku javne nabave dopustiti sudjelovanje gospodarskim subjektima iz trećih zemalja te, posljedično tome, ako dopuste njihovo sudjelovanje, odrediti objektivne razlike između ponuda gospodarskih subjekata iz država koje imaju sklopljen međunarodni sporazum s EU i onih gospodarskih subjekata iz država koje nemaju, i način kako će te razlike vrednovati. Naručitelji pri tome ne smiju izlaziti iz pravnog okvira za postupanje, odnosno relevantnih točaka obrazloženja presude C-652/22. Međutim, imajući u vidu točku 66. presude koja previđa da postupanje s takvim subjektima mora biti u skladu s određenim zahtjevima poput transparentnosti ili proporcionalnosti, ipak bi bilo preporučljivo da naručitelji pri pripremi postupaka u dokumentaciji o nabavi navedu hoće li i pod kojim uvjetima dopustiti sudjelovanje takvih ponuditelja.

Ako takav gospodarski subjekt osporava provedbu postupka, sud ističe kako se njegovo pravno sredstvo može razmatrati samo s obzirom na nacionalno pravo, a ne pravo Unije. Sud u tom pogledu presuđuje da nacionalna tijela ne mogu zahtijevati od naručiteljâ da na gospodarske subjekte iz trećih zemalja koje nisu sklopile međunarodni sporazum s Unijom primjenjuju nacionalne odredbe kojima se prenose pravila sadržana u Direktivi o javnoj nabavi.
 
Stoga je Sud proglasio predmetni zahtjev za prethodnu odluku nedopuštenim.
 
Nadalje, sudjelovanje gospodarskih subjekata iz trećih zemalja koje nisu sklopile međunarodni sporazum s Europskom unijom u području javne nabave u postupcima javne nabave regulirano je člankom 25. Direktive 2014/24/EU te člancima 43., 84. i 85. Direktive 2014/25/EU, koji su preneseni u nacionalno zakonodavstvo o javnoj nabavi odredbama članaka 84. te 395. i 396. Zakona o javnoj nabavi (NN  120/16, 114/22).
 
S obzirom na to da je presuda u praksi izazvala niz pravnih nedoumica, a s ciljem osiguravanja jedinstvene primjene u svim državama članicama, osobito uzimajući u obzir nove presude EU Suda, poput presude u predmetu C-266/22 (CRRC Qingdao Sifang CO LTD protiv Astra Vagoane Călători SA), te zaključak predmetne presude C-652/22 u kojem se navodi da je pitanje postupanja prema gospodarskim subjektima iz trećih zemalja, koje nisu sklopile međunarodni sporazum s Europskom unijom u području javne nabave, isključivo u nadležnosti EU, Ministarstvo će, nakon primitka uputa od Europske komisije i odgovora na postavljena pitanja o načinu postupanja prema tim gospodarskim subjektima, objaviti detaljnije upute odnosno informacije.